razina.
1. Jedan od ključnih strukturalističkih pojmova (franc. niveau; također rang). Sredinom XX. st. u lingvistiku ga je uveo A. Martinet u sklopu teorije o dvostrukoj artikulaciji jezika. Na prvoj, višoj razini kao znakovi prepoznaju se monemi (morfemi), a na drugoj, nižoj razini, oni se rastavljaju na razlikovne jedinice foneme (nemaju samostalno značenje). Pritom se jedinice niže razine organiziraju u jedinice više razine. É. Benveniste je 1960-ih dopunio Martinetovu teoriju te upozorio da se distribucijski odnosi unutar pojedine razine ne mogu odvojiti od integracijskih odnosa među razinama. Njegovo tumačenje potaknulo je naratologe R. Barthesa, A. J. Greimasa i Tz. Todorova da mu ispitaju valjanost izvan lingvističke sfere, tj. u strukturi pripovjednih tekstova. Međutim, problematično je što takvo usmjeravanje analize prema hijerarhijskomu poretku razine vodi do zatvaranja teksta iz perspektive neke nevidljive, ali najviše razine koju prešutno zauzima sam analitičar. Zbog takve implicitno diskriminacijske osnove stratifikacijski je model doživio kritike u poststrukturalizmu.
2. U matematici i fizici, logaritam omjera dviju vrijednosti iste veličine; logaritam omjera neke vrijednosti veličine V i njezine usporedbene vrijednosti V0. Općenito je izražena jednadžbom L = k logb (V2/V1), gdje je k faktor razmjernosti, b logaritamska osnova, a V vrijednosti veličine koje se uspoređuju. Ako je usporedbena veličina dogovorena ili normirana (V1 = V0), razina se naziva apsolutnom. Za veličine koje opisuju fizička polja uobičajeno se upotrebljava prirodni logaritam (ln) i brojčana jedinica neper, a za energijske veličine dekadski logaritam (lg) i brojčana jedinica bel, češće njezin decimalni nižekratnik decibel.
